Puževa kućica zagrljaj je sudbine; u svakoj kući koja nas obu­hvaća ima nešto od tog sudbinskog odnosa. Kuća Skočimiš na otoku Šipanu moja je ovojnica gotovo četrdeset godina. Njezinih četrdeset i pet kvadratnih metara (na pet razina) čine je gotovo kožom koju je teško svući.

Jednoga davnog pred­večerja prije pola stoljeća brodićem dubrovačkoga Zavoda za zaštitu spomenika kulture, u studentskoj ekipi pod vodstvom profesora Milana Preloga, ušla sam u uvalu mjesta Suđurađ. Nebo je bilo rumeno od zalaza, dvije renesansne kule uzlazile su u to rumenilo; dvostruka srednjovjekovna crkvica, nazupčani zidovi renesansnih ljetnikovaca, kuće izgrađene do šesnaestog stoljeća ocrtavale su vremensku granicu prizora. More je do kuća dopiralo preko oskudne obale, spojenih stijena, sežući za negdašnjim orsanima. Dno uvale, do danas nepopločano, napo­minjalo je izvlačenje brodova; zaista, to je mjesto renesansnog brodogradilišta obitelji Skočibuha. Dragocjena nepopločanost još sadržava bitnu obavijest o otoku - to je polje koje se, pro­lazeći ispod ljetnikovaca, ulijeva u more - simbolična slika dvaju izvora života. Sliku je upotpunjavala bonaca pod borovima. Nikada u životu nisam vidjela ništa ljepše. Ulazak u prizor Cime iz Conegliana izazvao je u meni odluku da nikada ne iziđem. Nekoliko godina bilo je potrebno da se nađe kuća Skočimiš.

Ime je dobila po susjednim renesansnim kulama Skočibuha s kojima se, u svoj svojoj malenosti, proporcijama uspoređivala.